Čita: Stefan Simić Stefanov tekst Volim žene koje vole Dostojevskog Često nema dubljih Ali ni komplikovanijih Pored njih može da bude svakako, ludo i promenljivo Samo ne prazno i dosadno Preterano su zagledane u sebe Često bez mnogih odgovora ali sa puno pitanja O svemu i svima Da se nekada zaprepastiš o čemu sve razmišljaju Imaju svest i o smislu i u ništavilu Podjednako im je blizak i Stavrogin i Knez Miškin Objedinile su u sebi i Sonju Marmeladovu i Nastasju Filipovnu Pravdaju Raskoljnikova Razumeju mnogo šta Samo sebe do kraja ne razumeju I od Dostojevskog traže odgovore Puno mraka je u njima, možda više nego kod drugih devojaka Koje nisu spremne da siđu toliko duboko, niti ih zanima Ali puno i svetlosti Da je nisu toliko željne ne bi se toliko prepuštale I preispitivale iznova i iznova Obično su gorde, arogantne Negde duboko u sebi nesigurne ali sa intenzivnim unutrašnjim životom U svim tim likovima pronalaze delove sebe ili ljude oko sebe Zavedeni lakoćom kojom Dostojevski opčinjava Iako je pisano skoro pre dva veka Sve su to večne teme I one plivaju u njima Ove današnje su im banalne, plitke U Dostojevskom ne vide samo umetnika, učitelja nego i muškarca Na jedan čudan način su zaljubljenje i vezane za njega A vide i prijatelja iz nekog drugog vremena koji ih uči životu I vraća u doba kada bi bile možda srećnije Kada se još sve stvaralo i mnogo više verovalo Dostojevski uvek prelazi granicu Zato ga vole Čak i kada je gorak prija im njegova gorčina Dosta im je sladunjavosti, patetike Žele prave reči o svemu I one su tu negde opisane u tim knjigama Ima ih svuda pomalo Zato se i traže Kada im je u ovom vremenu, sa ovim ljudima Sve teže da se pronađu Ne vole one samo Dostojevskog Nego preko njega vole i sebe Preko svih njegovih dubina i slika U koje ih vodi i uvodi Kao jedan daleki svet čiji bi deo da budu Večite teme kada je čovek još verovao da može da promeni svet Preko Boga, revolucije, pravde, slobode I, naravno, pitanje žene Raspete na krst, kako tada Tako i sada Kada su strele, čini mi se, nikada oštrije I one koje idu ka ženama A i one od strane žena Volim žene koje vole Dostojevskog Zato što ponajviše pronalazim sebe u njima I pored histerije, raznoraznih dubioza, strahova Znam da nikada ali nikada sa njima nije dosadno Dostojevskog čitaju sako aktivni duhovi Ostalima je težak, surov, naporan Ne znam, možda Pre je da su oni možda malo plitki Nespremni da se povežu sa svim tim temama i likovima A možda ni sa sobom, na taj način