Nedjeljno razmatranje priredila s. M. Leopoldina Kovačević. Danas je četrnaesta nedjelja kroz godinu. Promišljamo o tekstu iz Markova Evanđelja kako Isus, zajedno sa svojim učenicima, dolazi u Nazaret. I na subotnji dan učio je u sinagogi. Nazarećani su se čudili odakle Isusu tolika mudrost, vlast i sila jer poznaju Njegove roditelje i rodbinu. No, nisu bili ponosni na Isusa nego su se sablažnjavali. Zato im Isus govori:“ Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“ Od Isusova vremena do danas, događa se uvijek isto: prorok nije dobrodošao u svome mjestu, često i u svojoj obitelji. On je onaj koji govori u Božje ime, koji uznemiruje ljudsku savjest i srce. Ljudi ne žele izići iz svoje lažne sigurnosti i vjerovati proroku. Ne mogu prihvatiti činjenicu da je netko drugi izabran kojeg oni poznaju, jer taj drugi nije zaslužio taj odabir. U duhovnim kategorijama ljudi su vrlo zavidni jedni drugima. Tko sebe smatra velikim vjernikom, redovito je najglasniji kada treba osuditi proroka. Kroz biblijsku povijest, Bog naziva izraelski narod odmetničkim, tvrdokorna pogleda i okorjela srca, narodom tvrde šije jer stalno šalje proroke koje Izraelci ne slušaju. Zato su proroci Ilija i Elizej u strancima pronašli vjernike Božjoj Riječi. Ilija je našao vjeru u jedne žene feničanke, a Elizej u jednog Sirca Namaana. I njoj i njemu mogli su učiniti čudo. Izraelovi sinovi koji su umirali od gladi i Izraelovi gubavci nisu dobili kruha niti očišćenja, jer njihovo srce nije imalo dobre volje vjerovati proročkom pozivu. U Novom zavjetu Isus hvali vjeru žene sirofeninčanke, vjeru rimskog satnika, hvali milosrđe dobrog Samarijanca dok Židove opominje: O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! (Lk 24,25) Prizor iz nazaretske sinagoge može se protumačiti kao Isusov poraz jer: „ ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih.“ Istina je ipak drugačija. Isus je mogao učiniti čudo, ali nazarećani nisu vjerovali da može zato čudo nisu ni tražili. Isus se čudio njihovoj nevjeri a još više njihovom zlom naumu, odlučili su Isusa ubiti. Licemjerje izraelskog naroda najviše se i vidi u ubijanju proroka a kasnije im podižu spomenike. Poraz nije umrijeti za Istinu nego progoniti i ubiti Istinu. Svaki put kada se odlučim za zlo, ja sam poražen. Svako vrijeme ima svoje proroke, a „ kad objave nema, narod se razuzda.“ (Izr 29,11) Danas, mi koji se zovemo njegovim imenom, dopuštamo li Isusu da učini čudo u našem životu? Jesmo li od onih koji misle da dobro poznamo Isusa, da smo bolji od drugih jer su nam molitve duže i puno religioznih čina koje radimo bez vjere i duha. Ako nas molitve uzdiže iznad drugih ne molimo dobro. Ako dobrim djelima gradimo kulu za svoj ego, ne činim dobro sebi. Samo je poniznost mjesto u kojem se događaju čuda. Svi smo po sakramentu krštenja pozvani za proroka i osluškivanje proročkog govora. Poput Isusa ne bojmo se osude i odbijanja. Neka naš život svjedoči da Isus i danas djeluje u mudrosti i sili. #evanđelje #isuskrist #školskesestrefranjevke